Dominacija kod pasa – drugi dio

U prvom dijelu sam pisala o nepotrebnoj usporedbi vučjeg ponašanja sa psećim, koji je još k tome i neispravno tumačen. Na osnovu neispravnih informacija puno ljudi koristi “odgojne mjere” koje psu ne znače to što oni misle i može doći do cijelog niza neželjenih posljedica.
Svakako preporučujem da prvo pročitate prvi dio.
Link na članak: https://www.vagabond.hr/dominacija-kod-vukovapasa-prvi-dio/

U drugom dijelu ću pisati o psećem ponašanju koje još uvijek zapravo istražujemo i ne znamo još dosta toga, u ovom Blogu vezano za dominaciju.
Po definiciji dominacija u najjednostavnije obliku znači davanje važnosti višeg statusa u odnosu na drugo biće. U životinjskom svijetu ju opisuju kao viši status jedne individue koji je postignut silom, agresijom i submisivnošću druge individue kako bi se uspostavila mogućnost prvog izbora svim željenim resursima.

No definicija agresivnog ponašanja zna biti različito shvaćena.  Ulazi li u to i upozorenje ili je riječ o samom fizičkom napadu. Također definiramo kod pasa različite oblike agresivnog ponašanja pa je pojam “dominantna agresija” zapravo nedovoljno definiran.
Često radi toga čim primjerice pas zareži neki to nazivaju dominantnom agresijom no uzrok režanja može biti raznolik.
Znači važno je prvo jasno ustvrditi o čemu je riječ, koji je pravi uzrok kada dolazi do takvog oblika komunikacije kod psa.

U prvom dijelu sam pisala što je za vukove dominantno/submisivan odnos i da oni žive u obiteljskim zajednicama – čoporima.
Psi kao vrsta ne žive u čoporima već u grupama jer najčešće jedinke nisu u rodu (ne žive u obiteljskim zajednicama kao vukovi).
Postoje takozvani “slobodno lutajući” psi koji se dijele na one koji imaju skrbnike (self ranging dogs with owners) i koji nemaju (self ranging without owners). Primjer prvih bi bili psi koji žive u selu i slobodni su kretati gdje žele i najčešće se ne udaljavaju od sela, imaju jednog ili više skrbnika koji brinu o njima. Drugi žive u blizini ljudskih nastambi (i u gradovima) no nisu socijalizirani i zapravo izbjegavaju kontakt s ljudima. No pošto žive jako blizu ljudi postoji mogućnost socijalizacije.
Postoje i psi koje bi mogli nazvati nekultivirani ili divlji psi (“feral dogs”). Iako se pojam divlji pas više odnosi na Dinga za kojeg se znanstvenici ne mogu dogovoriti može li se više smatrati da je domesticiran jer već dugo živi bez utjecaja čovjeka.


U istraživanjima se najčešće proučavaju divlji psi (koje sam spomenula kao “feral dog”) a odnosi se na pse koji su bili domesticirani no ponovno su poprimili obilježja divlje životinje.  Žive u divljini bez utjecaja čovjeka koji im svjesno pruža hranu i sklonište (kao što radi za kućne ljubimce) i kontinuirano i aktivno izbjegavaju kontakt s ljudskom vrstom.

Neka istraživanja govore da se divlji psi se razlikuju od vukova i u tome da im nije toliko važno da je vodstvo izraženo i odnosi su fleksibilniji. Vodstvo varira i važnije je da donosi dobre odluke i da ima dobre odnose s većinom u grupi.

Više možete pročitati u ovim istraživanjima:

Comparative social ecology of feral dogs and wolves
By Luigi Boitani, Paolo Cuicci
https://www.researchgate.net/publication/233177556_Comparative_social_ecology_of_feral_dogs_and_wolves

Effect of affiliative and agonistic relationships on leadership behaviour in free-ranging dogs

By RobertoBonanni, SimonaCafazzo, PaolaValsecchi, EugeniaNatoli
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0003347210000783


No da priča bude zanimljivija evo istraživanje koje tvrdi neke stvari suprotnim, kao primjerice da psi ipak imaju neku hijerarhiju u odnosu na dob kao i vukovi. Znači očekuje se da mlađi poštuju starije:

Age-graded dominance hierarchies and social tolerance in packs of free-ranging dogs
By Roberto Bonanni, Simona Cafazzo, Arianna Abis, Emanuela Barillari, Paola ValsecchiEugenia Natoli
https://academic.oup.com/beheco/article/28/4/1004/3743771

Evo i članak vezan za isto istraživanje:

Canine Dominance: Is the Concept of the Alpha Dog Valid? Current research challenges the idea of the alpha dog.
By Stanley Coren PhD., DSc, FRSC
https://www.psychologytoday.com/us/blog/canine-corner/201007/canine-dominance-is-the-concept-the-alpha-dog-valid

Moguće je da će znanstvenici nailaziti na različite oblike ponašanja u različitim grupama divljih pasa (i pasa općenito).
U  slučajevima gdje se pokazalo da se u nekoj grupi pasa ne daje važnost odnosu kroz dominaciju/submisivnost možda dolaze do dogovora na drugačiji način. Kada vidimo na koje sve načine psi žive logično je da će biti i nekih razlika.
Što su okolnosti za život teže dolazit će do više promjena u ponašanju vezano za preživljavanje, no to je tada objašnjavamo nagonom da se preživi ne objašnjava tipično ponašanja pasa. Znači važno je sve uzeti u obzir.

Još jedno istraživanje na tu temu, no tu se radi o 24 domaćih kastriranih pasa i bilo je utjecaja čovjeka na ponašanje kroz istraživanje:

Dominance relationships in a group of domestic dogs (Canis lupus familiaris)
By Rebecca K. Trisko ∗and Barbara B. Smuts
https://pdfs.semanticscholar.org/95da/5542ea2d1fc543cada62782f1c6ebb0b5232.pdf

Rezultat pokazuje da je u komunikaciji među psima bio veći naglasak na međusobnom umiljavanju u odnosu na dob.
Rezultat je za očekivati jer se radi o kastriranim psima, potencijalni razlozi za sukob su uklonjeni i bilo je upletanja čovjeka.

Imamo još jedno istraživanje gdje znanstvenici sami spominju da se ne zna još dovoljno o psećem ponašanju i dominaciji. To ih je i potaklo na istraživanje teme:

Dominance in Domestic Dogs: A Quantitative Analysis of Its Behavioural Measures
By Joanne A. M. van der Borg, Matthijs B. H. Schilder,  Claudia M. Vinke, and Han de Vries
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4556277/

Promatrali su ponašanje 16 mlađih domaćih pasa (svi nekastrirani, oba spola, različite dobi i neki su bili u rodu). Psi su promatrani kroz 12 tjedana u zajedničkom zatvorenom prostoru preko tjedna, vikendom su išli kućama.
Pitanje je koliko su takva istraživanja realna jer bi se i ljudi razne dobi, spola, životnog iskustva koji se ne poznaju stavljeni u zatvoreni prostor drugačije ponašali nego u normalnoj svakodnevici.
To što psi nisu sami birali društvo i nisu imali izbor moramo uzeti u obzir.

Zaključak je da ipak nije bilo ekstremnih sukoba, psi su se više manje pokušavali tolerirati.
Po tablici koja tumači koliko puta su psi pokazivali određena ponašanja može se zaključiti da su psi osjećali nelagodu i imali potrebu biti u “ofenzivnom ili defenzivnom” odnosu. Što opet ide u prilog tome da je level stresa sigurno bio veći radi nepoznatog prostora, nepoznatih pasa, levela testosterona/estrogena, različite dobi i ne mogućnosti odlaska.

Ovaj članak komentira to istraživanje:
https://thebark.com/content/understanding-canine-social-hierarchies

U istraživanju se spominjalo obuhvaćanje njuške drugog psa zubima (muzzle grab) kao znak dominacije (i u grubom smislu) za uspostavu višeg odnosa.
Čisto kao misao, možda to može značiti isto ili slično kao kada mi nekome kažemo Zašuti ili Prestani samo je kod vukova/pasa prikazano kroz govor tijela.
Jačina ili duljina trajanja može ukazati na važnost i ozbiljnost želje.

Kod vukova ili/i pasa je čini se dozvoljeno da tako nešto “kaže”samo odrasla jedinka ili jedinka višeg statusa. Što opet ukazuje da je vukovima i psima važno da postoji poštovanje starijih i iskazivanje “pristojnosti”.
To postoji i u ljudskom ponašanju, u raznim kulturama je još uvijek tako tako ili je nekoć bilo.

Ovaj članak slično govori i nabraja moguće razloge takvog ponašanja:
Muzzle Grab Behavior in Canids
By Roger Abrantes
https://rogerabrantes.wordpress.com/2012/04/25/muzzle-grab-behavior-in-canids/


Ono što možemo zaključiti iz istraživanja (kojih nema puno) je da se ponavlja više manje priča o važnosti reda u odnosima, da stariji imaju prednost u nekim stvarima, no agresivno ponašanje je zapravo rijetko. Pod agresivno ponašanje mislim na nanošenje ozljeda.

Došlo je do toga da se danas veliki broj psećeg ponašanja tumači kao dominacija a zapravo nije o tome riječ, ovaj članak sam stavila i u prvi dio Bloga no ponovit ću ga ovdje jer spominje dosta mitova kao da pas ne smije proći prvi kroz vrata ili prvi jesti jer će inače misliti da je vođa čopora:

Dog Behavior and Training – Dominance, Alpha, and Pack Leadership – What Does It Really Mean?
By Debra Horwitz, DVM, DACVB & Gary Landsberg, DVM, DACVB, DECAWBM

https://vcahospitals.com/know-your-pet/dog-behavior-and-training-dominance-alpha-and-pack-leadership-what-does-it-really-mean

Nažalost radi neispravnog tumačenja došlo je do čestog korištenja fizičkog zastrašivanja psa što može imati veliki broj neželjenih posljedica.
U prvom dijelu članka sam pisala o tome da se submisivan vuk sam polegne na pod i to na određeni način koji mi ne možemo do kraja razumjeti jer nismo vuk niti možemo replicirati.
Pogotovo što i psi ne bacaju drugog psa na pod već se drugi pas sam svojevoljno spusti kada se radi o uspostavljanju odnosa.

Znači postoji velika razlika kako (i kada) se pas sam polegne u odnosu i kada ga mi na silu fizički stisnemo na pod i ne damo mu da se makne. Unutar grupe ili obitelji nema puno razloga suprotstaviti se starijem ili iskusnijem kada mlađi znaju da ovise o njemu.
Drugo su okolnosti kada se dva psa nađu u situaciji gdje jednako žele preživjeti, no i tada će odvagati hoće li i s kojim intenzitetom ići u sukob. Sjetimo se, ozljeđeni pas si smanjuje šansu za preživljavanjem.


U slučaju kada drugi pas stisne drugog psa (zubi na vratu) tada se može raditi o više stvari.

Može se raditi o nesigurnom psu koji nema samokontrolu i možemo to nazvati “Bullyingom” kada se radi o kućnim ljubimcima.
Stabilan pas će na smiren no jasan način dati do znanja da očekuje poštovanje. Nesiguran pas (najčešće je imao traumu kod odrastanja) će na grube načine pokušavati potčinuti slabijeg od sebe. Dakle to nije dominacija kako smo ju gore opisivali.
Takav pas treba stručnu pomoć da riješi svoje nesigurnosti, traume i strahove što se isto ne može (i ne smije) postići kroz silu.

Drugi razlog može biti igra gdje se psi međusobno grizu za vrat no i tada najčešće drugi pas sam legne (neki psi koriste i nešto što se na engleskom zove selfhandicap gdje se sami ruše s istim ciljem da ih drugi pas može grickati u igri i da pokažu želju za igrom) .
Ako igra počne biti pregruba može biti da jedan ili oba psa nemaju dobru samokontrolu, zanijeli su se, mladi su ili imaju takav grublji stil igre (može biti pasminski). Nekim psima to neće zasmetati, nekima može pa je dobro nadgledati igru.

Ako se radi o tome da kujica napravi nešto slično štenetu u ime odgoja – kako sam pisala za vukove mi ne možemo znati u koji točno situacijama ona to odluči napraviti, što još iskomunicira (prije/poslije/za vrijeme), što to točno znači, koja je jačina i duljina trajanja radnje ina kraju kako to točno psić shvati. I najvažnije ne dolazi do straha od strane šteneta prema mami, što se zna dogoditi kada ljudi pokušavaju takve stvari.
Dakle nije na nama da pokušavamo raditi nešto što ne razumijemo niti smo u stanju izvesti jer nikada nećemo biti mama pas.


Još jedno ponašanje ljudi često tumače kao dominantno ponašanje a ono to nije. Radi se o naskakivanju (humping na engleskom) pasa jednih na druge pogotovo kada se radi o istom spolu. Naskakivanje je oblik ponašanja koji se pojavljuje kada se podigne razina uzbuđenja i nije isključivo vezano za seksualnost. Može biti uzbuđenje od frustracije/stresa ili od velikog veselja.

Evo dobar članak na u temu:

Why Dogs Hump
By Marc Bekoff, Ph.D.
https://www.psychologytoday.com/us/blog/animal-emotions/201209/why-dogs-hump

Ono što je još proizašlo iz takvog neispravnog tumačenja je cijeli niz odgojnih pomagala sa svrhom da se psu dokaže tko je gazda i što mora napraviti ili slijedi kazna (od upozorenja do fizičkog kažnjavanja gdje pas aktivno pokazuje strah i bol) – primjer su električne ogrlice, davilice, ogrlice s bodljama.
Iako je u Hrvatskoj zabranjeno koristiti opremu koja donosi bol (neki će tvrditi da ne nanose bol no oni nemaju pravo odlučiti u ime psa što ga i koliko boli/plaši) može se lagano doći do nje, prodaje se u većini pet shopova.

Evo istraživanje na temu električnih ogrlica:
Electronic training collars present welfare risk to pet dogs
By University of Lincoln
https://www.sciencedaily.com/releases/2014/09/140908083344.htm


Dakle, zaključak bi mogao biti da još uvijek ne znamo dovoljno da bi donosili jasne zaključke. Moguće da je sve to istina i da je varijacija u ponašanju uvjetovana genetski, lokacijom ili jednostavno nekim dogovorom među psima. Ne znamo.

No psi koji žive kao ljubimci potpuno integrirani u ljudski način života ne mogu biti jednakog ponašanja kao divlji psi pa ni njih ne treba uspoređivati na direktan način.
Također postoji veliki broj različitih pasmina koje se međusobno razlikuju kako izgledom tako i ponašanjem. A da ne govorim koliko kombinacija imamo kod križanaca i mješanaca.
Današnji psi koji žive kao kućni ljubimci najčešće žive kao samci. U kućanstvima gdje živi više pasa ne možemo znati bi li se isti ti psi formirali u grupu kada bi živjeli sami bez utjecaja čovjeka. Nekada se dogodi da si odgovaraju, nekada se samo toleriraju a nekada ulaze u sukobe.

Znači cijela priča je kompleksna. Veliki broj čimbenika utječe na pseće ponašanje, bilo kao vrste bilo kao pojedinaca.

Ono što bi nama trebalo biti važno je pronalaziti načine kako psa s kojim živimo što bolje i lakše uključiti u našu svakodnevicu i okolinu. Važno je razumjeti da je pas druga vrsta i da ne možemo očekivati da gledaju na svijet kao mi, o tome sam pisala u ovom blogu: https://www.vagabond.hr/obostrane-frustracije/

To se može raditi na način koji dozvoljava psu da bude pas (unutar okvira okolnosti i sigurnosti i svakako etičnosti) no staviti i njegovo ponašanje pod kontrolu na način koji neće ošteti psa, narušiti naš odnos i koji potiče na suradnju.
A to je svakako moguće i izvedivo bez da psa nepotrebno uspoređujemo s vukom ili divljim psima.
O tome sam pisala u ovim Blogovima: https://www.vagabond.hr/pozitivna-komunikacija/

Nakon toliko uplitanja čovjeka i raznolikosti načina kako pas sve živi uz nas vriednije je odgajati psa uz provjerene i znanstveno dokazane metode.
One koje u psu ne izazivaju stres/strah (ili je to minimizirano), koje potiču da pas razmišlja i svojevoljno i rado sudjeluje, gdje ima pravo na izbor i gdje se uzimaju u obzir emocije kao i okolnosti u kojima se pas nalazi.
Tako ćemo graditi odnos a to bi trebao biti cilj svakog prijateljstva 🙂