Što ni/je socijalizacija pasa – prvi dio

Ovo je velika i važna tema i nije ju lako sročiti u kraći tekst no već se dugo spremam napisati Blog na tu temu jer se nažalost proširila kriva informacija što je to zapravo socijalizacija pasa i kako ju pravilno izvoditi.

Socijalizacija je proces kroz koji pas uči normalno funkcionirati i živjeti u društvu drugih bića. Znači odnosi se na suživot i odnose s drugim bićima koja okružuju psa u području u kojem živi. Idealno i dalje od toga.

Socijalizacija započinje od trećeg tjedna starosti psića i traje okvirno do šesnaestog tjedna. Neka istraživanja su pokazala da je za neke pasmine/pse taj prozor nešto kraći (do četrnaestog tjedna) a za neke dulji (do sedamnaestog tjedna).
U tom periodu psići upijaju kao spužve i uče što nije opasno za njih i s kim je u redu ostvarivati kontakte u budućnosti. No pod uvjetom da iskustva budu pozitivna, s ciljem da ih pas i poželi ostvarivati u budućnosti.

Drugi psi (a i ljudi) će mu biti izvor učenja/sigurnosti u budućnosti pa je važno da se kraj njih osjeća ugodno i sigurno. 
Osim drugih pasa i ljudi, važno je psića naučiti i da su druga razna bića sastavni dio svijeta i nisu opasna (druge kućne i domaće životinje – ponajviše mačke jer će najvjerojatnije njih najčešće susretati).


Pozitivna iskustva su ona koja će psu donijeti ugodu, veselje, korist i neće ih plašiti. Znači primjerice susret s drugim psom znači priliku da ga ponjuši («pročita») i dobije vrijedne informacije, da nauči nešto (bon ton) ili da se poigra (što je također oblik učenja).
Ljudi također trebaju biti izvor ugode (pomazili su psa ako je to nešto što psu pruža ugodu, dali su poslasticu ako je primjereno i ako pas voli jesti i slično). Svakako je važno socijalizirati ih i uz djecu razne dobi, uz apsolutan nadzor.


Ako se dogodi nelagodno ili strašno iskustvo koliko će se to duboko zapisati ovisi od psića do psića. No ne želimo riskirati jer se takvi zapisi teže mijenjaju a pogotovo ako je pas u «prvom periodu straha» koji se javlja između osmog i desetog tjedna života (može biti i prij/kasnije ovisno o pasmini po nekim istraživanjima).
U tom periodu mama kuja psiće kreće izvoditi psiće u bližu okolicu njihovog doma kako bi učili o svijetu, no priroda se pobrinula da oni tada nisu prehrabri kako ne bi nastradali.
Baš zato što su u tom periodu oprezniji važno je paziti da ne stvore negativne asocijacije ili traume jer će se informacija dublje zapisati.
Postoji  i nešto što zovemo »prvi negativni zapis» –  ako je prvo iskustvo s nečim novim negativno najvjerojatnije će se jako duboko zapisati pogotovo ako se dogodi u štenećoj dobi.

Ako se psić osjeća imalo ugrožen (u njegovim očima) tada to više nije socijalizacija.
Da bi htjeli ostvarivati socijalne kontakte tu mjesta za nelagodu ili strah nema. U suprotnom ćemo to biće ili takva bića htjeti izbjegavati. Na to koliko psić nešto smatra potencijalno opasnim ovisi djelomično o genetici i o tome kako se socijalizacija odvija.

Kroz socijalizaciju učimo što je prihvatljiv način upoznavanja, ponašanja i druženja u društvu u kojem se krećemo. Vrijedi jednako za pse jednako kao i za nas.
Socijalizacija ne znači da ćemo htjeti ići ostvariti kontakt baš sa svakim bićem kojeg ugledamo.
Nas nisu roditelji socijalizirali tako da smo trebali pozdraviti sve ljude koje smo ugledali na cesti. No dok smo bili mali vodili su nas na mjesta gdje smo mogli u sigurnom okruženju i na siguran način upoznati drugu djecu i ljude uz nadzor roditelja. Sve s ciljem da možemo normalno funkcionirati u društvu među poznatim i nepoznatim ljudima.

Također način kako su se oni ophodili s drugim bićima je utjecalo na naš doživljaj. To vrijedi i za psiće pa je važno kako se ponašamo kraj njih naspram drugih bića kao njihovi vodiči kroz svijet i važno je s kakvim bićima ih upoznajemo.
Ako su psi koji susreću pregrubi i zastrašujući psić može zaključiti da je bolje izbjegavati pse (ili pse određene boje, veličine itd., ovisi od psa do psa koliko će nešto generalizirati); ili se može početi od straha braniti čim ih ugleda. Svakako nije nešto što bi stavili pod krov socijalizacije.

Kada štene uđe u pubertet pa kasnije u adolescenciju još imamo mali prozor i mogućnost utjecaja na ponašanje i doživljaj svijt kroz socijalizaciju. Kada pas odraste tada tehnički više psa ne možemo socijalizirati no možemo stvarati pozitivne asocijacije na druga bića. Taj proces može malo dulje trajati, pogotovo ako se u razdoblju socijalizacije dešavala neispravna socijalizacija i bilo je negativnih iskustava.


No to ne znači da radi toga nećemo prestati paziti kava su pseća iskustva kroz njegov život. Dapače ako će pas imati niz negativnih iskustava (nekada je dovoljno i jedno) može početi biti asocijalan. Znači pazimo na to kakve pas ima interakcije i doživljaje cijeli njegov život. Razlika je u biološkom unosu informacija.
Razdoblje socijalizacije u štenećoj dobi je izuzetno važno jer priprema psa na život, no pas cijeli život uči pa je važno nastaviti paziti kakva ima iskustva.


Osim što psić treba naučiti lagodno funkcionirati u društvu drugih bića važno je i naučiti ga da su sva nova iskustva također ugodna i da ih se ne treba bojati. To se dešava kroz habituaciju (nekada i bez našeg znanja) – znači kroz postepeno i repeticijsko izlaganje novim iskustvima kako bi ih psić prihvatio kao nešto normalno.
Znači primjerice možemo psića svaki dan odvesti vani (u početku na rukama) kako bi promatrao svijet (promet recimo).


No habituacija može imati negativne posljedice ako ne znamo čitati govor tijela psa a pas osjeća nelagodu/strah ili se nešto naglo i nepredvidivo dogodilo i pas se uplaši.
Zato je bolje koristiti ili/i klasično kondicioniranje kako bi bili sigurni da su nova iskustva ugodna za psa (o tome više u drugom dijelu Bloga).
Ako je ipak došlo do neke nelagode i straha tada ćemo koristiti sistematsku desenzitizaciju i protukondicioniranje kako bi psiću «dokazali« da se ne treba bojati tog nečeg.

Dakle najbolje je kroz prevenciju negativnih iskustava (koliko je moguće) i stvaranje pozitivnih asocijacija paziti da psić ima pozitivna iskustva dok uči o svijetu.

U to bi ubrojili eksponiranje psića novim predmetima (primjerice različitih tekstura, veličina, statičnim/koja je pomiču, koji proizvode različite zvukove itd), novim iskustvima (primjerice dodir ljudske ruke po cijelom tijelu, područja s drugačijom vegetacijom/tlom, s drugačijim sadržajem, vožnja automobilom/tramvajem/liftom/pomičnim stepenicama itd.) i novim mirisima/zvukovima.


Ako psića forsiramo u situacije koje njemu donose nelagodu/strah tada može doći do cijelog niza neželjenih posljedica. Pas može stvoriti jake negativne asocijacije, može razviti traumu, može izgubiti povjerenje u nas, može izgubiti samopouzdanje (odnosno neće se htjeti usuditi istraživati i ići u nova iskustva) i slično.

Znači socijalizacija i učenje o svijetu svakako nisu čisto eksponiranje psa novim bićima/situacijama/stvarima/itd. Da bi psić rado sudjelovao u raznim aktivnostima i mislio da je svijet sigurno i lijepo mjesto važno je da su sva ta iskustva pozitivna. U suprotnom psić može razviti strahove i stvoriti jake zapise koje ćemo dulje i teže rješavati. Prirodno je da psić zapamti što je sve donijelo nelagodu/strah kako bi to u budućnosti izbjegavao.

Sve novo što pas nije upoznao i “zapisao” kao sigurnim u socijalizacijskom periodu može mu se činiti potencijalno opasnim. naravno svaki psić će to drugačije doživjeti i pokazati, no važno je da to znamo.

Klikom na sliku možete vidjeti veću sliku. Autorica Lili Chin

U drugom dijelu sam pisala o tome kako ispravno socijalizirati i pripremiti psića na svijet – Kako ispravno socijalizirati štene